Subotica, 5. svibnja 2021.
Priopćenje za medije
30 godina od zločina i protjerivanja Hrvata u Vojvodini
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini u svojemu djelovanju uporno ustrajava gajiti živo
sjećanje na tragična događanja u Vojvodini s konca 20. stoljeća. Riječ je o organiziranom
progonu vojvođanskih Hrvata iz njihova zavičaja – jednom od najtragičnijih razdoblja u novijoj
povijesti Vojvodine, napose kada je riječ o stradanju Hrvata u Srijemu te jugozapadnoj i
zapadnoj Bačkoj. Bilo je to ne samo vrijeme straha, nego i etnički motiviranog nasilja i ubojstava
koje se organizirano provodilo spram lojalnih građana hrvatske nacionalnosti i to samo zato što
su Hrvati.
Tih se tragičnih događaja prisjećamo početkom svakog svibnja budući da je 6. svibnja u
Hrtkovcima 1992. godine održan miting na kojemu je sudjelovao Vojislav Šešelj i pročitao
imena sedamnaestero Hrvata kojima je javno poručeno da se sele. Istina, protjerivanje
vojvođanskih Hrvata započelo bez ikakvih povoda prije točno 30 godina – polovinom 1991.
etničkim nasiljem u Novom Slankamenu, ali je događaj u Hrtkovcima u javnosti prepoznat kao
najeklatantniji i najočigledniji primjer.
Podsjetit ćemo javnost i ovoga puta da su Hrvati 1990-ih protjerivani i iz drugih
vojvođanskih mjesta: Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice,
Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice,
Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca,
Platičeva, Martinaca, Bača, Plavne, Sonte, Stanišića… Nevladine udruge govore o tome kako je
u Vojvodini 1990-ih ubijeno 25 osoba te da ju je moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata.
Od izbjeglih se do danas gotovo nitko nije vratio u rodni kraj.
Zadaća je svih političkih i društveno relevantnih hrvatskih institucija i organizacija koje
djeluju u Vojvodini i Republici Srbiji otrgnuti zaboravu strahote koje su 1990-ih godina
vojvođanski Hrvati preživjeli. Jer, zajednica koja ne pamti i ne memorira vlastito stradanje, koja
primjereno ne njeguje sjećanje na vlastite žrtve, jest zajednica koja nema budućnost. Tim prije
nam to mora biti zadaća, jer u politikama suočavanja s prošlošću u Srbiji još uvijek izostaje
tematiziranje i sukladno rješavanje pitanja protjerivanja Hrvata iz Vojvodine – pravosudna tijela
nisu pokretala sudske postupke za učinjene zločine, ne postoji niti jedno javno obilježje, a nema ni prigodnog memoriranja. Ovi se zločini različitim strategijama nijekanja prešućuju, na što ne
pristajemo.
Također, opet ćemo istaknuti da je za zločine nad Hrvatima u Vojvodini pravomoćno
osuđen, pred Mehanizmom za Međunarodne kaznene sudove u Haagu, Vojislav Šešelj. Isti onaj
koji je nakon toga, mimo svih demokratskih načela i standarda međunarodnoga prava, nastavio
svoje političko djelovanje, koje je dijelom usmjereno ne samo na nijekanje činjenica zbog kojih
je osuđen – zločina nad Hrvatima u Srijemu, nego i na aktivno djelovanje u mjestu u kojemu su
se zločini i događali, kao što su Hrtkovci, gdje njegova stranka ima prostor u kojima se odvijaju
aktivnosti nijekanja zločina – što držimo za njihovu banalizaciju. Tako što smatramo i
nedopustivim djelovanjem za svaku demokratski legitimiranu državu, koje bi onda i mjerodavna
tijela Republike Srbije morala zabraniti. To, kao pripadnici ranjene zajednice, s razlogom
očekujemo, jer se isto može tumačiti i kao ruganje nevinim žrtvama i kao nespremnost
srbijanskih vlasti da se primijene neke od temeljnih preporuka Europske unije kada je riječ o
politikama suočavanju s prošlošću. Nadamo se kako nedjelovanje glede toga ne znači i
odobravanje.
Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a
